Antički Siglos
Ovim člankom započinjem s jednim, po mom skromnom mišljenju, vrlo zanimljivim povijesnim serijalom iz svijeta numizmatike, znanosti o sakupljanju, sortiranju, čuvanju i predstavljanju široj javnosti svekolikih novčarskih oblika kroz duge eone postojanja čovječanstva. Novac, taj neprikosnoveni gospodar života i smrti te svakako najinteresantniji simbol bankarstva, novčarstva I ekonomske moći jedne društvene sredine, prisutan je pri postojanju ljudskoga roda gotovo jednako toliko, koliko je duga i povijest naše civilizacije. Prema Općoj enciklopediji Leksikografskog zavoda, pojam novac je definiran kao vrlo specifična roba, a koju je razvoj svjetske materijalne proizvodnje, razmjene i trgovine izdvojio kao opći i svima prihvatljivo prepoznatljivi ekvivalent vrijednosti. Mnogi poznati i priznati hrvatski muzeolozi, kolekcionari i bankari ističu, kako je novac u prvom redu platežno sredstvo za razmjenu mnogih dobara te povijesni i gospodarski vremena i prostora postojanja svijeta uopće. A istodobno je i važan, datirani umjetnički i kulturni spomenik, nacionalni pronositelj pisma i jezika među narodima pod kapom nebeskom. Ja ga osobno najviše volim zvati “povijest s dlana ruke”, jer je to ustvari nekako nejjednostavnija i svekolikom puku najrazumljivija njegova definicija. A povijest je razvoja novca od njegova nastanka zabilježila mnoge više ili manje znane, svjetske i lokalne događaje. Eto, pročitati sve to na jednom mjestu putem ove “portalne kolumne”, prava je simfonija emocionalnog zadovoljstva. Jer, mnogo je trebalo truda uložiti, sakupiti i složiti, istražiti i razumjeti pa o svemu što bude slijedilo na ovim internetskim stranicama progovoriti razumljivim jezikom “lake konjice”. Krenimo zato nekim redom.
Prije nastanka samoga novca u danas nam poznatom obliku i svrsi, njegovu osnovnu funkciju u ona pradavna vremena imala je primjerice stoka krupnog i sitnog zuba, školjke, krzno, žito i tome sl. O tome nam svjedoči i sam stari latinski naziv za novac “pecunia”(pecus – govedo). U svijetu su numizmatike odavno već poznate legende o mnogim otočnim narodima Pacifika i Atlantskog oceana, a koji su u tu svrhu koristili morske školjke. Što su ove bile egzotičnije i rjeđe, imale su time naravno i veću vrijednost pri onom prvom obliku razmjene dobara među ljudima tj. trampi. Još su zanimljivije priče iz ne tako dalekih davnina o ogromnim komadima granita te monolitnih kamenih stećaka, koje su neki dalekoistočni narodi koristili kao osnovno platežno sredstvo svoje kulture. Naravno, sa sve većim razvojem trgovine, prekomorskih istraživanja te širenja svjetskog tržišta, snažno jača i potreba za iznalaženjem nekakva puno praktičnija i univerzalnija oblika određivanja vrijednosti. Tako nastaje prvi novac, koji je u svom prapočetku imao oblik grumena, šipke ili predmeta od plemenitih kovina, zlata i srebra.
No, takav prvotno oblik novca ponovno nije bio baš previše praktičan, jer bi se morao uvijek iznova vagati, da bi se na licu mjesta ustanovila njegova stvarna težina, odnosno ona realna vrijednost (ili protuvrijednost). S svekolikim razvojem društvenih zajednica te sve većom i većom potrebom za što jednostavnijim platežnim prometovanjem, pojavljuju se one prve novčane vrste i oblici, nastale na temelju definiranja vrijednosti odnosa među metalima. S vremenom bivaju utvrđena osnovna pravila o težini i kvaliteti novca, uključujući ono najvažnije, da njegova nominalna vrijednost mora biti istovijetna s vrijednošću stvarnog sadržaja takva novca. No, kasnije se ipak od toga pravila odustalo, jer se nije pokazalo dobrim u praksi. Prvi novac, sličan ovom današnjem, nastaje u 7.st. prije Krista (pr.Kr.), dakle prije više od 2700 godina! Bijaše to u državici imenom Lidija u Maloj Aziji. Taj se pranovac izrađivao od elektruma, prirodne legure zlata i srebra. Kroz buduća stoljeća, osim elektruma se u izradi novca koristilo zlato, srebro, baker, bronca, a posljednjih tek stotinjak godina još i mjed, nikal i željezo. Arheološkim iskapanjima pronađeni stari grčki i rimski novac pokazuje iznimnu vještinu antičkih obrtnika pri postizavanju vrlo visokog stupnja finoće metala. Neke su od tih kovanica odista prava mala remek djela. Prvi su novci izrađivani potpuno ručno i ta se osnovna tehnika proizvodnje ustvari vrlo malo kroz vrijeme mijenjala sve do 16.st., kada su nastali prvi strojevi za njegovo kovanje. Također, u 1.st. naše ere (n.e.) postojao je zanimljiv poslovni običaj dodatnog još obilježavanja novca simbolima, monogramima ili imenima. To su činili uglavnom trgovci, ali također i neki drugi pojedinci te čak države. Tako dodatno označavajući neki strain novac, tam u je država omogućavala nesmetano kolanje i upotrebu na svom teritoriju. Naravno, prethodno bi se za takav čin morao platiti adekvatni porez. Takvo se označavanje činilo i u slučajevima, ako su recimo pojedinci ostavljali “svoj” novac kao neku vrstu depozita tj. očekivali su, da im se isti povrati pri odlasku ili tome sl. U antička vremena stare Grčke i vječnog grada Rima te vrijeme Bitantskog Carstva, novac su uglavnom izdavale države i njihovi vladari. Primjerice,Aleksandar Veliki Basilicus (356-323.pr.Kr.), veliki makedonski kralj i osvajač pola svijeta, slijedi primjer svoga moćnog oca Filipa II. te na svom novcu prikazuje mnogobrojna starogrčka božanstva i njihove zemne junake. Među inima se posebno isticala srebrna tetradrahma s likom Herakla. Nakon Aleksandrove smrti, nastavilo se s izradom takva novca iz jednog sasvim jednostavnog razloga; bio je vrlo ugledno i cijenjeno platežno sredstvo u čitavom tadašnjem svijetu.
Aleksandar Veliki srebrna Tetradrahma
Slijedeća su desetljeća ostala povijesno zapamćena po stalnim sukobima i rivalstvu među njegovim krvnim nasljednicima, ali koji su iskazujući svoje duboko poštovanje i poniznost, ipak dugo još kovali novac s njegovim likom, uz svoje ime na naličju ili reverse kovanice. Tako je na kraju ustvari vrlo značajnim bio onaj prvi korak zamjene lika Aleksandra Velikog s novca od strane nekog njegovog nasljednika. A to je učinio Ptolomej I. Soter, kralj Egipta, prvenstveno motiviran sve većim ekonomskim, vojnim i kulturnim rastom svoje velike države pored rijeke Nila.
Filip II. Makedonski
Antički grčki novac
U antičkoj su pak Grčkoj svoj novac redovito izrađivali dobro utvrđeni gradovi-države ili polisi, kojih je onda bilo nekoliko stotina pa je novac tih vremena karakterizirala uzrazita raznolikost oblika. Naime, svaki je polis sa svojim teritorijalnim okruženjem činio državu za sebe i imao je svoju vlastitu vladu, koja je pak imala puno pravo izdavanja svog novca. Na takvim su se novcima uglavnom nalazili likovi božanstava i junaka, koje je dotični polis smatrao svojim zaštitnicima i kao takvim ih kultno poštivao. Stari su Grci svoj novac uglavnom nazivali tetradrahme i didrahme. Otuda i potiče ovaj današnji naziv njihove službene nacionalne valute, drahma. (nastavlja se…)
Polis Atena tetradrahma
Polis Korint tetradrahma
Didrahme
